Poslije Jebel Toubkala u Maroku, i naše prve interkontinentalne avanture, apetiti su malo porasli. Bilo je to svakakvih ideja, ali na kraju je prevagnulo da će se ići na Ararat u Tursku. Nekako nam je to konceptualno izgledalo najizvedivije, a mogli smo posjetiti i Istanbul.

Prvotni plan je bio otići na krajnji istok Turske, ostaviti dušu i tijelo, dati svu svoju snagu u uspješan uspon i silazak, a zatim se počastiti turističkim obilaskom Istanbula, jer nam je taj grad ionako bio točka presjedanja.

Kako smo prvo boravili u Istanbulu, gradu koji spaja kontinente, odlučili smo maksimalno iskoristiti tih par dana ne bi li čim više upoznali ovaj grad. Svakavih priča smo se naslušali, od upozorenja o džeparima, krađama, kako je grad opasan i prljav, do priča o kulturi i povijesti grada. Onako, ušli smo u taj grad podijeljenih osjećaja, podijeljenih misli što nas čeka, ali sa glavnom misli, dajmo ovom gradu šansu da nam se pokaže.

I ajme, kakav grad. Kakav je to samo grad. Ne postoje uopće riječi kojima bi se dao opisati. Doslovno nas je sve redom očarao. Ta tri dana proveli smo lutajući njegovim ulicama, plešući između povijesti i suvremenosti, upijajući svaki kutak tog Sultanahmeta. Jednostavno ne znaš što je ljepše, da li neka od džamija (Plava džamija, Sulejmanija, Aja Sofija, Rustem Pasha džamija), najveća tržnica Grand Bazzar, Arehološki muzej, Topkapi sultanska palača, pogled na Zlatni rog, Bospor, egipatska tržnica začina, živopisne ulice, prekrasni maleni restorani. Jednostavno, ovaj grad očarava.

Opijajući ritam Istanbula natjerao nas je da smo dnevno pješice prolazili i 15tak km, što je u neku ruku bio i odličan trening kasnije za planinu. Istanbul nas je iscrpio, ali i napunio energijom. Bio je to savršen mentalni prijelaz – iz svakodnevice u avanturu.

Nakon 3 prekrasna dana, došlo je i četvrto jutro kada treba krenuti na drugi kraj Turske. Letimo na relaciji Istanbul – Agri, u trajanju od 2.5 sata. Dolaskom u Agri dočekao nas je vozač agencije, koji nas je potom kombi vozilom prebacio u grad Dogubayazit koji će nam biti baza prvi i posljednji dan. Tijekom vožnje razgledavamo okolinu, prirodu, okolne planine i pogledom tražimo ono zbog čega smo došli, Ararat. Ali Ararat nikako da nam se ukaže.

Nakon sat vremena vožnje, dolazimo u Dogubayazit, grad smješten na 1625 metara sa preko 80.000 stanovnika. Smještamo se u hotel koji je lijep, moderan, čist i uredan, te najvažnije iz njega puca pogled na Ararat. Prvi pogled na planinu ostavlja bez daha, masivna, samotna i dostojanstvena, uzdiže se iznad okolne visoravni. Svi promatramo tu gromadu od planine. Nakon spavanja u udobnim krevetima došao je dan kad krećemo na Ararat, te se opraštamo od udobnosti hotela nesvjesni što nas u planini tek čeka. Ubacujemo ruksake, ostalu opremu, ukrcavamo se u kombi i krećemo put mjesta Cevirme što će biti početna točka uspona.

Vrijeme je poluoblačno, ali dosta vjetrovito. Uspon teče bez problema, tehnički nimalo zahtjevan. Uživamo u svakom koraku, polako se uspinjući, slušajući šum vjetra u visokoj travi. S vremena na vrijeme radimo kratke pause, ali nekako se ne možemo othrvati dojmu da nas vodič procjenjuje koliko smo spremni i sposobni. Nakon 3.5 sata, uspješno smo stigli do kampa 1 koji se nalazi na 3150 metara. Popodne smo proveli istražujući okolinu, uživali u pogledu na dolinu i Dogubayazit u daljini. U noći je temperatura pala na 0, ili možda i ispod nule, a bili smo tek na 3150 metara.

Poslije doručka, dogovaramo sa vodičima nastavak dana koji je predviđen za aklimatizacijski dan, odnosno danas ćemo odraditi uspon od kampa 1 do kampa 2, te se vraćamo nazad u kamp 1. Vrijeme nam nije baš naklonjeno, poprilično je vjetrovito, tmurno, maglovito. Pogledi nikakvi, najbliže smo izreci “Guske u magli”. Kako se približavamo granici 4000 metara koraci postaju teži, napredujemo sporije, ali napredujemo. Dolaskom u kamp 2, koji je na 4200 metara smještamo se u šator gdje smo zaklonjeni od vjetra i magle. Uz topli čaj prisjećamo se uspona na Jebel Toubkal, svjesni kako je kamp 2 na Araratu na većoj visini nego vrh Jebel Toubkal. Dio ljudi po prvi puta je prošao granicu 4000 metara što im je bio veliki motivacijski plus za nastavak.

Nakon 2 sata provedenih u šatoru kampa 2, krećemo u silazak. Tek što smo se odmaknuli od kampa 2, nova promjena vremena. Stigao nam je snijeg. No to nije bio snijeg na kakav smo navikli u Hrvatskoj, već onako zrnat, oblikom je najviše podsjećao na stiropor zrna. U popodnevnim satima uspješno smo se vratili u kamp 1, gdje nas je dočekao topli ručak.

Treći dan boravka na planini predviđen je bio za uspon na kamp 2 gdje ćemo noćiti, zatim duboko u noći krenuti i na završni uspon. Prognoza je bila obečavajuća. Nakon 4 sata uspona stižemo u kamp 2, sretni i veseli jer smo se dočepali zaklona u šatorima. Poslije ručka odrađujemo zadnje pripreme, provjera opreme, podešavanje dereza. U cijeloj toj priči jedna od kompleksnijih stvari je bila natjerati se na spavanje u 17,00 sati, jer u ponoć je predviđeno buđenje, a u 01,00 sati i pokret prema vrhu.

Neki su zaspali odmah, neki su vodili duge borbe za spavanje. Ipak, u ponoć je bilo buđenje. Izlaskom iz šatora, očaravajući prizor pred nama. Noć predivna, pogled na dolinu i grad Dogubayazit prekrasan. Okolne stijene okupane mjesečevim zrakama. Nebo čisto, kristalno jasno se vidi mliječna staza. Nakon doručka, koji bi se mogao nazvati ponoćnim jelom, u 01,00 sati krećemo u završni uspon na vrh Ararata.

Mjesečina djelomično osvjetlava put, ali bez upotrebe noćnih lampi uspon ne bi bio moguć. Od kampa 2 uspon na vrh Ararata je poprilično strm, staza je prvenstveno od vulkanskog kamenja, koje svojom konfiguracijom nekako najviše podsjećaju na stazu kojom se iz Logarske doline dolazi do Frischaufovog doma na Okrešlju.Oko 4,30 sati počelo je svitanje, prve zrake sunca obasjavaju naša promrzla lica i umorne noge. Ali ono što nas je posebno veselilo je bila činjenica da će dan biti sunčan.

Uz izlazak sunca temperatura se dodatno snizila, ali bili smo svjesni kako naša avantura života mora imati i poneku žrtvu. Kada smo stigli do visine 4800 metara, jedan od vodiča koji je ujedno bio i kuhar, krenuo se vraćati u kamp 1 kako bi mogao pripremiti za nas ruča k. Ali, ono što nam je prije svog spusta rekao za nas je bio mali svemir. Rekao je “Najteži dio uspona ste prošli, vrh će biti Vaš sigurno”. Ta rečenica kod svih nas osmero odjeknula je kao neka najljepša ekskluzivna vijest. U povremenim mini pauzama bacamo poglede i najviše nas fascinira velika sjena trokutastog oblika jer to je sjena Ararata.

Dolaskom na 4900 metara ušli smo u zonu snijega i leda. Na kratkoj pauzi opremamo se zimskom opremom, i nastavljamo prema vrhu. Sad je već jasno kako će dan biti super, vrijeme je sunčano, na nebu ni oblačka. U završnom usponu susrećemo druge grupe koje već silaze I na njihovim licima gledamo sreću kojoj se i mi nadamo. Vrh je tu, pred nama, procjena još 20tak minuta.

Svih osmero članova PK Ibex dana 8. srpnja 2025. godine između 5,55 i 06,00 sati po lokalnom vremenu stiglo je na vrh Ararata. Kakva sreća, kakav ponos, nekima suze radosnice teku, pleše se, pjeva se “ko to more platit”. Dolazak na vrh Ararata i njegovih 5137 metara (ili 5165 metara) donio je emocije koje je teško opisati. San o 5000 metara je ispunjen, Neopisivo. Pogled koji seže kilometrima, osjećaj postignuća i zahvalnost što smo imali priliku uspješno se popesti, sve se spojilo u trenutak koji ostaje zauvijek u svakom od nas.